Article 3 of 4

Subject:      Genocidom do istrebljenja V. dio
From:         Bruna Saric <bruna@zagreb.matis.hr>
Date:         1996/01/04
Message-Id:   <199601040956.KAA06836@zagreb.matis.hr>

  Article Segment 2 of 7
  (Get Previous Segment)
  (Get All 7 Segments)

Proljece je bilo dobrano zakoracilo u Banjaluku, sto se
ponajbolje ocitovalo po drvoredima. Bilo je to godisnje
doba u kojoj Banjaluka po ocjeni generacija Banjalucana,
biva ponajljepsa, najprivlacnija, za trajno sjecanje. Da
nije grad usao u trece genocidno razdoblje, bilo bi to
vrijeme radosti i pjesme ... Medjutim, ruzne rijeci i
jezive price jedna drugu su sustizale i svakog jutra
zapljuskivale donedavna spokojan grad. Prorijedjeni
gradjani (koji su svakodnevno uzmicali pred Brdjaninom i
njegovim "brdjanima" i "cobanima" s opsesijom rusenja i
razgradjivanja, a gradjenja neke "oduvek stare srpske
Banjaluke", tesko su k srcu primali takve vijesti, jer su
i zalili i saosjecali sa zrtvama, uz pripomenu da je to
bilo zamjetno kod nesrpskog pucanstva, dok su gradjani
Srbi imali neki cudno neshvatljiv odnos u kojem su se
znali mijesati rezignacija i zadovoljstvo, a vecina ih je
samo zalila svoje prijatelje, neki cak ni skolske kolege.

VRIJEME SOTONE

Bilo je to u vrijeme u kojem su sotone slobodno uredovale
i sirim podrucjem od Banjaluke. U tom i takvom vremenu
jos jedna vijest krvlju ispisana za tili cas je obletila
gradom, kazujuci o najbitnijem, o novim zrtvama genocida,
dok za mural "narisan" krvlju nije bilo mjesta u toj
prvoj, goloj vijesti o novopocinjenom zlocinu nad jednom
mirnom i radisnom banjaluckom obitelji.

"U Novoj varosi ubijen na svirepi nacin jedan bracni
par,oboje geometri, on Hrvat, ona Muslimanka. zena
ubijena na prozoru pri pokusaju da pozove pomoc ..."

Tako je, po prilici, glasila prva vijest tog jednog od
brojnih zastrasujucih banjaluckih jutara. I ova vijest me
potresla. Cim sam ju cuo odnah sam pomislio i poceo
zaliti dvoje znanaca, obitelj mjernika Lozancica koji su
bas stanovali u tom dijelu grada. Dvojbu mi je stvarala
jedino Ulica Ivana Cankara, pa sam se ponadao da, mozda,
barem  nisu njih dvoje. Javila mi se zelja da se osobno
uvjerim o kojoj obitelji je rijec, pogotovu koji sat
poslije kada doznadoh da je krv ubijene spojila prozor i
zemlju pod njim. Pozelio sam da uzmem fotografski aparat
i da, po svojemu obicaju, uhvatim i taj trenutak. Mjere
opreza su me zaustavile u nakani.

Odlucio sam slusati: ocevice od onih koji su bili
pravovjerni do onih koji su "slucajno" prosli Cankarevom,
ali i sto kazu sluzbena lica, ako vec nesto mogu doznati
izravno ili od clanva njihovih obitelji. Slusao sam sto
je govorila  "ulica".

Ubrzo je moju pretpostavku o obitelji Lozancic zamijenila
surova prica o obitelji Batagelj. Oboje su radili u
geodetskoj upravi, servisu u Banjaluci.On podrijetlom
Slovenac, iz obitelji koja je dvadesetih ovog dvadesetog
stoljeca pocela svijati gnijezdo u banjaluckom kraju, u
kojem se razgranala (stariji  brat umorenog  je, poslije
drugoga svjetskog rata, poducio fotografiranju na stotine
mladih Banjalucana), a supruga mu iako se zvala Medina,
nije bila Muslimanka.Bila je iz jevrejske obitelji Levi,
rodom iz Bosanskog Petrovca. Da su zlocinci znali da
Medina nije muslimanka, sasvim je izvjesno da bi bili
iskljuceni iz genocidnog programa ciscenja, a to znaci da
bi, vjerujem, zivjeli. Ovako ubijeni su iako je samo dan-
dva ranije Edita Kasikovic, novo postavljena predsjednica
Srpsko-jevrejskog prijateljstva u Banjaluci, vjerovatno
po narudzbi, jer su predstavnici medjunarodnih
organizacija i Haris Silajdzic, premijer bosansko-
hercegovacke vlade tih dana glasno protestirali zbog jos
jednog, novog (kojeg po redu?) vala etnickog ciscenja
Banjaluke. Edita, koja na svojoj ruci ima utetoviran broj
iz Auschwitza, umjesto da digne svoj glas protiv
holokausta u novom izdanju, branila je  banjalucke
"drzavotvorce" izjavom kako u Banjaluci sve nacionalne
manjine uzivaju sva prava, sto je sve one koji znaju tko
je i sto je prozivjela, jako  zacudilo, pa su se pitali
sto joj sve to treba, zar je moguce da jedna Jevrejka i
sama zrtva jednog etnickog coscenja, moze da bude
"corava" da ne vidi muke i patnje, progonjenje onih koji
su krivi jer nisu Srbi, te kako nije vidjela nestanak
brojnih banjaluckih dzamija, sto je, takodjer,
ugrozavanje prava drugih.

UBOJSTVO "IZ KORISTOLJUBLJA"