Article 3 of 4

Subject:      Genocidom do istrebljenja V. dio
From:         Bruna Saric <bruna@zagreb.matis.hr>
Date:         1996/01/04
Message-Id:   <199601040956.KAA06836@zagreb.matis.hr>

  Article Segment 3 of 7
  (Get Previous Segment)
  (Get All 7 Segments)

Supruzcnici Batagelj ubijeni su u svojoj obiteljskoj
kuci, u kojoj su tugovali za kcerkama koje su sa svojim
obiteljima, koji mjesec prije, izbjegle u inozemstvo.
Ubijeni su jer su planeri genocida drzali da su iz
skupine onih koje treba likvidirati, posto je on katolik,
a ona, jer su sudili po imenu (izjednacavajuci Medina sa
Edina), muslimanka. Uz razbojstvo redovito je bilo i
pljackanja, pa su vec po nepisanom zakonu koje su
zagovaraci genocidnog ponasanja provodili, milicijski
organi priopcili da je ubojstvo izvrseno iz
koristoljublja. Na ubijenom su pronadjeni tragovi
iznudjivanja, ubodi i zasjeci na glavi, a pronadjen je
zavezan za stolac. Kad je Medina vidjela da je suprug u
smrtnoj opasnosti, bacila se na prozor koji je gledao na
ulicu. Rukom je razbila prozor i pokusla dozivati u
pomoc. Razbojnici se nisu dali smesti i jedan je
hladnokrvno pucao iz revolovera s prigusivacem, pravo u
potiljak, jer ne trpe one koji im se pozivom za pomoc
pokusavju suprostaviti. Svom svojom tezinom Medina se
naslonila na krhotine okna koje je trenutak prije, sama
razbila... Krv je naglo poteka niz fasadu, prema zemlji.
Sliku je ubijena "iscrtavala" svojm krvlju, stvorivsi
tako ljevak sa neobicno dugom cijevi koja je doprla do
zemljista basce. Tako je tog proljetnog jutra 1994.godine
u Banjaluci nastao  potresni crveni mural, po slovenski
"rdeci mural", mural od krvi - krvavi mural.

O krvavom muralu se po  Banjaluci danima  pricalo. Ipak,
ta prica nije - nazalost - dugo bila bestseler u
Banjaluci, jer su se javljale nove i nove price o
zlocinima genocida. Ipak, ova stravicna prica koju je
stvorila banda zlocinaca i izroda srpskog naroda,
razlikuje se po mnogocenu od drugih jezivih banjaluckih
prica o genocidu. Jer, u ovoj je zrtvi - Medina Batagelj,
svojom krvlju narisala svoju oporucnu sliku,
najneobicniji mural (mozda cak u povijesti slikarstva).

Zelim sacuvat to sjecanje na nj' da bude vjecna optuzba.
I memento!


Mirko I. Jukic (Aleksander Ravlic)
"HRVATSKI I BOSNJACKI TJEDNIK", 22.12.1994.


3. TRI STARA DRUGA

Pretrnuh. Prelazio je ulicom i isao mi ravno ususret.
Osjecao sam se gore nego da sam naletio na neku divlju
patrolu. Tad bih jos imao neke mogucnosti da se sklonim.
Gledam ga i mislim. zeli li doista samo da se pozdravi?
Ili ce me uhapsiti? On moze da ucini bilo sto. Velika je
sada zvjerka. Zapravo, nikad nije bio toliko znacajan u
svom zivotu kao sto je sad. Maskirna uniforma mu dobro
stoji. I pistolj. Mozda se zato gotovo nikad ne razdvaja
od njih. Pruza mi ruku i ja mehanicki odgovaram. Gledamo
se bez izraza. Citamo lica jedan drugom. Primjecujem na
njegovom mali trag nelagode. Ili mi se to samo cini.
- Cuo sam da se spremas?
- Prikupljam papire.

Zeli li on to da se oprosti? Stajali smo tu kao prije
deset, kao prije dvadeset i pet godina, kada smo bili
nerazdvojni. Nedostajao je Bosnjak. Ko zna gdje je?
Otisao je u posjetu roditeljima u Kotor-Varos, dan-dva
prije nego sto ce uci vojska. Pokupili su ga u sabirni
logor, potom je sjekao drva na cici zimi, na prvoj
liniji, kao meta cijevima "svojih" i onda dodijeljen kao
rob jednoj novopridosloj porodici sto se uselila u jednu
od kuca protjeranih ljudi. Analizira li elemente svog
doktorata iz matematike dok im slaze drva?
- Nedostaje nam jedino Bosnjak.
- Da, on se tako blesavo preziva - gotovo da se
gromoglasno nasmijao, zadovoljan vlastitom dosjetkom, a
onda je osjetio kako nas to jos vise razdvaja, kako
praznina buja i izraz mu je presao u nadmocno cerenje
koje je dobrostivo prekinuo udarivsi me rukom po ramenu.